17. nedjelja kroz godinu

Propovijed: Otac je znatiželjno promatrao malog sina kako pokušava premjestiti poveću vazu s cvijećem. Mali se mučio, naprezao, gunđao, ali nije uspio pomaknuti posudu ni za centimetar. – Jesi li uložio svu svoju snagu? – upita tata. – Jesam – odgovori obeshrabljeni sinčić. – Nisi! – prekori ga tata. – Zašto nisi zamolio mene da ti pomognem.

Dragi vjernici, molitva znači uložiti sve svoje snage zajedno sa snagom drugih, a napose sa snagom Božjom. U molitvi ne smijemo zaboraviti na druge, a jednako važno, ne smijemo ih niti isključiti.

Ako bi netko molio za svoju sreću, a tuđu nesreću, ili pak samo za svoju sreću, taj ne bi dobro molio. Jednako kao što ne bi dobro molio netko tko bi tražio od Boga da mu pomogne, a ne bi se usudio pitati svog susjeda za pomoć.

Puno nam se toga otkriva o Bogu u današnjem evanđelju: Bog sluša naše molitve, Bog pomaže, Bog je dobar. Danas Isus poučava svoje učenika molitvu Očenaš, i to u malo drukčijem obliku nego što smo je mi naučili, ali to je sad manje bitno. Zanimljivo, nakon što ih je naučio moliti, ohrabrio ih je i potaknuo na molitvu riječima: Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. I još dalje: Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

Lijepo, ali je li doista tako? Iskreno, imam problem s ovom Isusovom tvrdnjom. A mislim da imate i vi? Jeste li ikad iskusili da ste nešto iskreno i žarko molili od Gospodina, ali vas nije uslišio. Ja jesam. Više puta tražimo od Gospodina da nam učini ovo ili ono, da nam pomogne, da nam vrati zdravlje, da vodi našu djecu pravim putem, da se manje psuje u našoj okolini, da smiri našu naglu narav, da nam pomogne naći dobar posao, da nam providi dobro vrijeme; ukratko, kucali smo molitvom na vrata Božja, a on nas nije uslišio.

Je li se onda Isus nepromišljeno zaletio, kad je rekao ove, meni tako drage, a tako teško shvatljive riječi: Doista, tko god ište, prima. Možda ne primamo jer smo krivo molili? Ali, zastanimo tu i vratimo se na molitvu koju nas Isus uči. (1) Oče – (2) sveti se ime tvoje – (3) dođi kraljevstvo tvoje.

(1) Kao prvo, nije samo po sebi razumljivo da Boga zovemo Ocem – i mi kršćani smo u tome specifični u cijelom svijetu. Mi nismo rođena djeca Božja, Isus je jedini rođeni sin Božji, mi smo tek njegova stvorenja, a opet, Isus nas ohrabruje da tako zazivamo Boga čineći i nas posinjenom djecom Božjom. Ako molimo Boga da budemo uvijek uz njega kao djeca uz svog Oca – već smo uslišani. On zaista pristaje biti naš Otac, pristaje biti s nama i za nas.

(2) Bog je svet i ako molimo da se njegova svetost očituje u svijetu, a posebno ako molimo da njegova svetost bude i naša svetost, kada želimo djelovati 'u ime Isusovo' – u ime Božje, i u tom slučaju smo odmah uslišani. U svakom dobrom djelu koje činimo, u pozadini je na djelu Bog sam u njegovoj ljubavi za svijet.

(3) I kraljevstvo Božje. Ako molimo za dolazak tog kraljevstva, ono se po našoj molitvi već približilo. To je kraljevstvo obećano u nebu, ali koje uspijevamo dataknuti kada bivamo zahvaćeni mirom i radošću u Duhu Božjem. Kad se dakle molimo Bogu da se on sam nama daruje: kao otac, u svetosti i plodovima nebeskog kraljevstva, tada molimo dobro, i tada smo uslišani.

Drugim riječima, kad molimo Boga za njega, rado nam dolazi u susret, ali kad molimo Boga za druge stvari, a njega isključimo, što smo zapravo učinili? Bog ne smije u molitvi biti na drugom mjestu.

Doista, svatko tko traži od Boga, prima, ali on nije express služba za naše privatne interese i prohtjeve. On nije sredstvo kojim ćemo se okoristiti da bismo nešto ostvarili, već je tu da ga svojom molitvom približimo sebi i cijelom svijetu. A ako zaista vjerujemo da je Bog dobar, pravedan, milosrdan i nadasve svemoguć, onda se ne moramo za ništa bojati. Onda nam je dovoljno moliti neka se ostvari njegova volja i to će za nas biti najbolje.

Mi znači griješimo, ako se molimo Bogu za zdravlje, mir, uspjeh i drugo a u rezultatima molitve ne očekujemo njega, jer mi smo u stvari najpotrebniji njega, Boga samog. I onda kad mislimo da nas Bog nakon usrdne molitve nije uslišio, budimo uvjereni da je našu molitvu primio na znanje i da nas je uslišio, ali na način na koji je nama u tom trenutku potrebnije.

Molitva koju je Isus predstavio učenicima, nastavlja se zazivom: Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! Mislim da nas ovaj zaziv želi uputiti da nastavimo moliti za sve naše potrebe, za bilo koju pozitivu stvar ovog svijeta, za nas i za naše bližnje. Smijemo moliti za osvojanje milijuna na Bingo-u, da naš sportski klub pobijedi protivnike, smijemo moliti za sunčano vrijeme kako bi nam subotnji roštilj što bolje prošao, smijemo moliti da se naši političari poprave, smijemo moliti da nam Bog pomogne u razvijanju naših talenata i vještina… Ali budimo svjesni da nam bez Boga sve drugo ne znači ništa. Bitnije od svega je ne izgubiti Boga i on svemu daje vrijednost i smisao.

I još, moleći za stvari ovog svijeta, ne možemo biti sigurni hoćemo li biti uslišani. Neke stvari koje želimo, zapravo bi nam štetile, ili nam jednostavno ne bi koristile, ili bi išle protiv prirode svijeta, a Bog tu prirodu poštuje jer je on donio i uredio prirodne zakone.

Isusovo obećanje da će nas Bog u svemu uslišiti, znači da se ne moramo bojati ničega jer on je s nama u svim stvarima i situacijama ovog svijeta. I ako nam se nakon svega čini da nam je uskratio neku molbu koja nam se činila pa i životno važnom sjetimo se riječi jednog mislioca, Georga Muellera: Naš nebeski Otac nikad svojoj djeci ne uskraćuje nešto, ako im ne planira dati nešto još bolje.

Ako imamo Boga imamo sve, a bez njega sve drugo ništa ne vrijedi. Neka nam za ohrabrenje bude i sljedeća priča iz života sv. Ivana Zlatoustog koji se našao pred rimskim carem Arkadijem. Car mu je prijetio izopćenjem, a ovaj je odgovorio – Ti me ne možeš izopćiti jer je čitav svijet kuća moga Oca. – Onda ću te smaknuti – osvetnički je uskliknuo vladar. – Nećeš, jer ti to ne možeš budući da je moj život sačuvan s Kristom u Bogu. – Zapljenit ću svo tvoje bogatstvo – bio je njegov strog odgovor. – Gospodine, to ne može biti. Moja blaga su na nebu, jer mi je i srce tamo. – Ali odvojit ću te od ljudi i nećeš više imati ni jednog prijatelja. – Niti to ne možeš učiniti, gospodaru, jer ja imam prijatelja u nebu koji je rekao: 'nikad te neću napustiti ni zaboraviti'. Amen.
(Anđelko Katanec)