16. nedjelja kroz godinu

Propovijed: Jedno kratko pitanje. Dragi vjernici: s kime bi se u evanđelju mogli poistovjetiti: s Martom koja se brinula da Isusa lijepo ugosti ili s Marijom koja je jednostavno uživala u Isusovu posjetu. Kao što postoje dvije vrste ljudi: jedni koji vole kuhati dugima i jedni koji vole da njima drugi kuhaju, tako postoje i dvije vrste ljudi: jedni koji se brinu više i jedni koji se brinu manje.

Kad bih trebao prepričati evanđelje u današnjem vremenu učinio bih to ovako: Nedjelja je. U jednu obitelj dolaze dragi gosti. Majka kuće, naravno, trudi se pripremiti im dobar doček, pripraviti dobro jelo i urediti kuću kako treba, dok njezina snaha koja joj je obećala pomoći, umjesto da zajedno s njom radi, izlazi iz kuće i zajedno s muškima i djecom odlazi u crkvu. Pa Isuse – misli si majka kuće, zar nije njezina snaha nepoštena što ju je ostavila samu, a ima toliko posla. Bog joj sigurno ne bi zamjerio da nije otišla na misu ovaj jedan put i pomogla joj, kad im dolaze vrlo poštovani i dragi gosti. (Kao da ići na misu znači izbjeći posao.)

No zar bi ti gosti stvarno zamjerili obitelji što je bila u crkvi, nije li to ipak bitnije od serviranja tanjura na stol i sličnog – za to se i kasnije može naći vremena? Ručak se može dovršiti i nakon svete mise, gosti mogu malo i pričekati, sve u svemu: ne treba se previše brinuti.

Ne treba se previše brinuti i zato jer nije sve tako bitno kako nam zna izgledati, a neke su stvari bitnije od drugih. Isus govori: Brinete se i uznemirujete za mnogo, a jedno je potrebno, tj. jedno je najpotrebnije. Ne zaboraviti Boga. Sve nam može biti sporedno, ali Bog to ne bi smio biti.

U kući o kojoj se radi u evanđelju, znamo da su živjeli Lazar, Marta i Marija. Marta i Marija su sestre koje su dočekale Isusa, a zatim je Marta krenula pripremiti večeru za njega. Kao što je Isus rekao da je došao služiti drugima, tako i ona želi poslužiti Isusa najboljim što ima.

Marija je za to vrijeme bila kod Isusa i s njime razgovarala. Marta se uzrujala što joj Marija ne pomaže, pa se obratila Isusu: "Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne." Dobro je primijetiti da se Marta ne obraća Mariji nego Isusu želeći preko njega riješiti problem. I nama bi bilo dobro da u problematičnim situacijama s bližnjima prvo svoj problem kažemo Isusu, da se pomolimo, a tek onda djelujemo prema drugoj osobi. Bilo bi tada manje svađa i nemira.

Isusove riječi Marti su iznenađujuće. Umjesto da pohvali Martu što se toliko brine za njega i ukori Mariju, on kori nju što se previše brine, a s uma je smetnula ono bitno. Mislim da bismo mi spremno stali Marti u obranu jer smatramo da nije u ničemu pogriješila, ali istina je da i mi sami često činimo njezinu pogrešku. Toliko smo zaokupljeni poslom ili odmaranjem, vježbanjem ili gledanjem televizije, pripremama i uređivanjem da zaboravimo ono najvažnije, a to je, druženje s Isusom, molitva i usmjerenost na vječne stvarnosti i vrijednosti.

Dođemo na misu nakon što smo pažljivo odabrali odjeću koju ćemo odjenuti, nakon što smo pola sata uređivali frizuru ili vezali kravatu, pazimo da budemo pristojni, da pozdravimo župnika i susjede, da kupimo glas koncila, da ubacimo 2 kune za milostinju, gledamo kakav je cvjetni aranžman, procjenjujemo kvalitetu pjevanja, odmjerujemo koliko složno ljudi mole, a zaboravljamo otvoriti svoja srca i prikloniti se Gospodinu i iskreno i zainteresirano sudjelovati u euharistiji.

Ja kao svećenik, brinem se da razglas bude dobro naštiman, da propovijed ne bude prekratka ni preduga, da atmosfera slavlja ne bude monotona, da riječi pretvorbe izgovorim razgovjetno, da naglasim ovu ili oni riječ, da pogodim tonalitet u kojem se pjeva Predslovlje, da mi ne ispadne hostija dok budem pričešćivao; i brojne druge brige ispunjaju mi misli umjesto da dopustim Božjem duhu da vodi euharistiju i tako i ja, kao i svaki drugi vjernik, budem ispunjen Božjom riječi i hranom.

Od svih briga da nam susret s Isusom bude što ljepši, svečaniji i pobožniji – a to su sve pozitivne brige – ispuštamo iz misli ono najbolje. Treba se brinuti, ali se nikad ne smijemo prepustiti brigama: ako je naša vjera živa i postojana, ako se držimo blizu Bogu, ništa nas neće moći ozbiljno preplašiti niti učiniti da duhovno i tjelesno klonemo.

Postoji priča Božidara Prosenjaka o obitelji kojoj je krenulo loše. Otac je dobio otkaz, kod kuće se stalno svađao sa mamom. Zato se njihov dječak stalno skitao po vani. I djed je bio loše volje, stalno je pio i ubrzo umro. Na kraju su zbog dugova morali prodati kuću i iseliti se.

Majka je trpala stvari u kutiju, a baka je šueći stajala po strani. Tata je iz auta parkiranog ispred kuće nervozno trubio. "Idem, no, idem!" viknula je majka. Zatim se je još jednom, posljednji put zagledala na izgubljeni dom. Oči su joj se napunile suzama. Baka je duboko uzdahnula i teškog koraka izašla iz kuće u kojoj je provela skoro cijeli život. Mališan je izlazeći odjednom opazio križ kako je ostao visjeti na zidu pa je povikao: "Bako, zaboravili smo na Bogeka!" "Jesmo, dijete," odgovorila mu je starica, "da nisamo zaboravili na Bogeka, ne bismo se sad morali seliti!"

Ovo je kratka priča koja nas uči da prave brige tek započinju kad prestanemo misliti na Boga. Kad nam ispijanje kava postane važnije od molitve, a odlazak na toplice važniji od svete mise. Još kontroverznije, kad nam plaća postane važnija od vjere, zdravlje važnije od ljubavi i životno osiguranje važnije od Božje zaštite.

Tradicija crkve ostavila nam je izreku: moli i radi. Mislim da se ona ovdje može dobro uklopiti. Oboje je bitno, bitno je i ono što čini Marta, ali i ono što čini Marija – svatko radi svoj dio. U našem svijetu ova izreka je zadržana, ali samo polovično pa se u duhu vremena kaže samo: radi! U radu je spas! Molitva oduzima vrijeme i zato je beskorisna jer vrijeme je novac. I tako dalje. No ovo evanđelje kaže suprotno, ako je išta važnije: onda je to molitva.

Vjerojatno još uvijek neki ovdje ne prihvaćaju ovakvo objašnjenje. Kad bi ljudi samo molili, kad bi samo išli na mise, tko bi radio ručak, tko bi išao na posao: netko i to mora. Kad ne bi bilo Marte, Isus bi u ovoj prilici ostao gladan. Iskreno govoreći, i meni samome, Isus se doima nepristojan prema Marti jer ona mu samo želi ugoditi.

I zato želim naglasiti tu ravnotežu koju trebamo uspostaviti između rada i molitve ili bolje rečeno, između rada i odmora, između Marte i Marije u nama. Odmor je bolji i važniji utoliko što se mi ne odmaramo da bismo radili, nego radimo da bismo se odmarali – tako to ja vidim. Svi mi imamo malo od obojeg: i radnih i neradnih navika. I mislim da je ljeto idealna prilika da pomirimo Martu i Mariju u nama, da svoje brige ostavimo po strani i priklonimo se uživanju u Božjoj prisutnosti – a on je prisutan, ne samo u euharistijskom otajstvu već i u ljepoti morske pučine, u osvježavajućem pljusku koji blaži nepodnošljive vručine, u izlascima s prijateljima, uzbuđenju igre i u blaženom spavanju…

Isus sigurno cijeni Martin trud, no nije htio da ju njezin posao brine i uznemiruje preko mjere, pogotovo ne zato jer je on tu. A on je tu kao gost koji često kuca na naša vrata. Uživajmo u njegovoj prisutnosti i blagoslovu kojim nas ohrabruje da se borimo protiv svih svojih briga. Budmo poput Marte i poput Marije. Amen.