15. nedjelja kroz godinu

Propovijed: Idi pa i ti čini tako! Dragi vjernici, današnje nas evanđelje očito potiče da budemo milosrdni Samarijanac, da činimo djela mislorđa svojim bližnjima, tj. da mi sami budemo bližnji našoj obitelji, našim prijateljima, susjedima, znancima, ali i neznancima, pa čak i neprijateljima. Podsjeća nas to sve skupa na jedno važno, rekao bih, najvažnije kršćansko pravilo: Ljubi bližnjega kao samoga sebe!

Ljubav je divna stvar, omogućuje nam da opraštamo, da pomažemo, da poštujemo druge. I danas vidimo kako ovaj Samarijanac pristupa pretučenom čovjeku i pomaže mu ne pitajući niti što niti zašto. Ponovit ću činjenicu da je u to vrijeme postojala velika netrpeljivost između Židova i Samarijanaca koja im je onemogućavala druženje. Židovi koji bi se družili sa Samarijancima bili su smatrani otpadnicima.

Kao kršćani, imamo zadatak voljeti sve ljude. Ali zaista, kako voljeti sve ljude? Nemoguće! A opet naša vjera od nas ne očekuje ništa manje od toga.

Mi volimo onoga tko nam se sviđa, pomažemo onome za koga mislimo da je zaslužio pomoć, ali često nam se neki ljudi ne sviđaju, često smatramo da su si ljudi sami krivi i da im ne treba pomagti: ako muž tuče ženu, sama si je kriva što se je udala, ako joj je dijete neposlušno, sama ga je loše odgojila. Ako je netko siromašan sam je kriv jer je neradnik ili nesposobnjaković, usamljeni je kriv jer se sam izolira – svatko je kriv za svoju nesreću, mislimo. I zašto onda takvima pomagati?

No sva su takva i slična razmišljanja zapravo više kriva nego ispravna. Kršćanin pomaže bez obzira je li onaj koji je u nevolji kriv ili nije. Nas se ne tiče je li netko dobio batina po zasluzi – to će već Bog procijeniti – na nama je da mu pomognemo. Dakle, u nečijoj nevolji ne treba pitati za uzrok nesreće već u toj situaciji, u unesrećenoj osobi prepoznati bližnjega i pomoći mu.

Kršćanski je moral zahtjevan. Buda je duhovni učitelj budizma, ali mislim da smijemo poslušati i njegov savjet i ne težiti ničemu manjem od toga. On je rekao: ako bi ti zli razbojnici čupali ud po ud s tijela, čak i tada, ako bi netko dopustio srdžbi da izađe iz njega, on ne bi slijedio moje učenje. Čak i tada zadatak je čovjeku da mu srce ostane nepomaknuto, da ne izgovori pogrdne riječi već uvijek prijanja milosrđu i dobroj namjeri bez mržnje u srcu, da tako u mislima ljubavi omata razbojnike sa sobom i teži cijeli svijet obogaćivati svojom ljubavlju. Njegove misli ljubavi neka budu mnoge i šire iznad svake mjere i neka u njima nema mržnje niti zlih želja.

Kršćanski moral nije ništa manje od toga. Kršćanima je imati Kristove oči prihvaćanja, Kristove riječi oproštenja, Kristove ruke milosrđa. Naša vjera od nas ne očekuje ništa manje od toga.

To ne znači da nam se svatko mora sviđati i da ćemo svima sve opravdati, nego to znači gledati u ljudima ispravno bližnju osobu, svakoj osobi priznati da je jednako vrijedan kao i ja. Polazimo dakle od sebe i na način na koji prihvaćamo i volimo sebe, volimo i one koji nam se ne sviđaju, one za koje mislimo da nisu vrijedni naše ljubavi, pa i one koji su nam neprijatelji.

Vidite, mi se sami sebi nekad ne sviđamo, ali se svejedno volimo. Nekad nismo zadovoljni sa svojim izgledom, s djelima koje smo počinili, ali ipak se cijenimo i volimo: unatoč našoj taštini, našoj pohlepi, našoj lijenosti... Znači i druge ljude ne moramo u svemu podržavati, ne moraju nam se u svemu sviđati, smijemo čak i mrziti djela koja čine, ako su ona zla, ali nikad ne smijemo mrziti čovjeka.

Nama su očito dragi samo neki ljudi, a ne svi i to nije grijeh, ali može biti grijeh ako se prema bilo kome odnosimo kao prema neprijatelju. U konačnici, ne trebamo se mučiti pitanjem volimo li svojeg bližnjeg ili ne, već se trebamo ponašati kao da ga volimo. I čim to pokušamo, otkrivamo tajnu: kada se prema nekome ponašamo kao da ga volimo, uskoro ćemo ga stvarno zavoljeti. S druge strane, ako naudimo nekome tko nam nije drag, postat će nam još manje drag. Tako, C. S. Lewis: "I najmanje dobro djelo koje ste danas učinili predstavlja osvajanje važna strateškog položaja s kojega ćete poslije nekoliko mjeseci moći krenuti u pobjede o kojima niste ni sanjali." To su pobjede u kojima ćemo uspjeti ostvariti iznenađujuća dobra djela.

Važno je to. Svaka sitnica koju učinimo je važna. Mi možemo biti iznutra kršćanski pravilno i temeljno usmjereni na dobro, ali ako to usmjerenje ne potvrdimo djelima milosrđa, naše se usmjerenje mijenja.

To je važno. Očito, to nije lako, ali na taj način se ostvarujemo kao kršćani, tako da sijemo dobro. Tako da idemo za primjerom Krista i za primjerom Samarijanca iz Isusove priče, a ne za primjerom svećenika i levita koji su samo zaobišli pretučenog čovjeka. Biti dobar poput Samarijanaca i biti savršen poput Krista, to je naš kršćanski ideal.

Da bismo to prihvatili bitno je znati i zašto. Koji je temeljni razlog našeg takvog kršćanskog morala koji nas potiče na ljubav prema bližnjima i koji nam objašnjava da je svaki čovjek naš bližnji.

Odgovor na to nalazi se u pitanju kojim na početku evanđelja zakonoznanac iskušava Isusa: "Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?" Htio je tako ispitati Isusovo znanje pravog vjeronauka. I mi znamo odgovor: treba ljubiti Boga i bližnjega – naša su dobra djela i naša dobrota uvjet za kraljevstvo Božje.

Ali moramo se držati u ravnoteži između kraljevstva nebeskog i ovoga svijeta: ovaj zemaljski vremeniti svijet ne možemo živjeti u dobru prihvaćajući križ i patnju i ljubeći neprijatelje bez nade u kraljevstvo Božje, a niti u kraljevstvo Božje ne dolazimo, ako nismo svojom ljubavlju i dobrim djelima oplemenili ovaj svijet.

Naša nas vjera ne usmjeruje niti samo na spasenje u nebu, niti samo na prolazni zemaljski život i njegove brige već na oboje zajedno. I na vječni i na prolazni svijet i na Boga i na čovjeka.

Htio sam danas ispričati neku priču u kojoj bi došla do izražaja ljubav prema bližnjima, ali Isus je već ispričao najprikladniju priču: onu o milosrdnom Samarijancu, a  vjerujem da ćete i vi, svatko od vas, imati prilike ispričati svoju priču o milosrđu iskazanom bližnjima i da tu priliku nećete zaobići. Djelima milosrđa gradimo stepenice prema kraljevstvu nebeskom. Samarijanac se je pokazao kao bližnji, budimo i mi po njegovu primjeru bližnji prema onima koje susretnemo na našim putovima. Amen.