13. nedjelja kroz godinu
Evanđelje: Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem.
Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: "Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?" No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." Drugomu nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Dopusti mi da prije odem i pokopam oca." Reče mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima."
Propovijed: Za nekog se pobožnog čovjeka govorilo da je prolazio gradom i susreo djevojčicu u staroj i prljavoj haljni koja je tražila milostinju. Prolazeći pokraj nje pomisli: Gospodine kako možeš dopustiti takvo što? Poduzmi nešto! Uvečer, za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: Gospodine, kakva sirotinja. Daj, učini nešto! Odjednom je čuo jasan glas: Ja sam već nešto poduzeo, stvorio sam tebe.
Dragi vjernici, naši životi su nam darovani. Bog je htio da živimo svoje živote, da ih živimo na svoj način, da živimo kao ljudi. I jednako pozivu da živimo humano i ljudski, pozvani samo živjeti i kršćanski. Živjeti kršćanski znači živjeti na sliku Božju! Mi smo dakle pozvani. Pozvani smo biti svoji, ali biti za druge, a ponajviše za Boga i za Božje, nebesko kraljevstvo.
Prvo čitanje govori danas o pozivu proroka Elizeja, drugo čitanje govori nam o tome kakav je život onih koji su se odazvali Božjem pozivu, a u evanđelju Isus sam vodi svoje učenike, one koji su se odazvali na njegov poziv.
Možda mislimo da je Isus lako skupljao učenike. Na primjeru poziva apostola imamo osjećaj da su oni u trenu sve ostavili, ali danas vidimo da njegov poziv nije uvijek bio uspješan. Ima ih koji se nisu odazvali. Ako se želimo sjetiti i poziva apostola, znamo da npr. Petar nije isprva htio ići za njime. Isprika mu je bila: Grešan sam čovjek. No to Isusu nije bila zapreka. Kod njega nema zapreke. Drugim riječima, kod njega nema isprike: ako nas zove jedino je ispravno odgovoriti potvrdno.
U današnjem evanđelju Isus ide u Jeruzalem. Ide odlučno prema ispunjenju svojeg Božjeg poslanja. I njegovi učenici idu s njime. Slijede ga. On na putu zastaje i susreće se s troje ljudi kojima je upućen poziv slijediti Krista.
No prije toga želi se odmoriti u samarijanskom selu. Ljudi iz sela nisu ga htjeli ugostiti te su ih Isusovi učenici htjeli prokleti, ali ih je Isus prekorio. Vidite li pouku i za nas? Kako se treba ponašati prema onima koji misle ili vjeruju drukčije od nas, prema onima koji nam ne iskažu očekivanu dobrotu? Sigurno ne treba odgovoriti zlom.
Potom susreće troje ljudi. U prvom slučaju čovjek se nudi da će poći za Gospodinom kamo god on pošao, a Isus mu ukazuje da on nema kamo otići na ovom svijetu i da krenuti za njim znači odreći se svake sigurnosti. U drugom slučaju Isus poziva, no osoba kojoj je poziv uputio traži izgovor: želi prvo pokopati oca. Isus ga savjetuje da je veći prioritet brinuti se za žive i za ostvarenje kraljevstva Božjeg. Konačno, u trećem slučaju, Isus ponovno poziva, ali taj se čovjek želi prvo pozdraviti sa svojom obitelji. Isus očituje svoj zahtjev da se radi njega potpuno i bezuvjetno preda za kraljevstvo Božje.
Slijediti Isusa može se bilo gdje i na razne načine. On poziva ljude za dobre muževe i žene, za dobre kršćanske sportaše, nogometaše, on zove ljude da budu marljivi radnici, da budu pošteni političari, da budu kreativni umjetnici, on poziva ljude da budu novinari istine, graditelji mira, menađeri poštenja, doktor ljubavi, programeri sloge, dizajneri ljepote, ona nas poziva da činimo dobro i svjedočimo već svojim životom i djelima vjeru u nebesko kraljevstvo.
Pozvani u današnjem evanđelju tražili su isprike. On i danas zove: Slijedi me! Hožemo li ga slijediti ili pronaći ispriku? Znakovito je što ne znamo na koga se konkretno odnosio Isusov poziv u opisanim događajima kako bismo se mi lakše prepoznali kao te osobe. Kada smo posljednji put zastali i pitali se na što je nas Bog pozvao? Što je njegova volja za nas u vjeri da je njegova volja i za nas najbolji put koji možemo slijediti.
Postoji i jedan poseban poziv o kojemu je danas također riječ. Poziv da se ostavi čak i dobro svijeta radi njega. Dobro je pokopati mrtve, ali Isus govori da ima nešto važnije. Dobro je biti uz svoju obitelji, ali, zamislite, Isus govori da idemo prema nečemu još važnijemu. Ima puno dobrih stvari na svijetu, ali najbolje i najvrednije je biti potpuno Božji. Shvaćamo li uopće veličinu takvog, rekao bih, svećeničkog poziva koje je odraz potpuno Bogu posvećenog života? Sa svoje pozicije mogu reći da sam radostan što sam pozitivno odgovorio na poziv koji sam osjetio, ali svjestan da u tom odgovoru nisam znao što to zapravo znači. Rekao bih da je to slično kao kad netko traži dobrovoljce koji ne znaju za što se javljaju. Odgovoriti Bogu znači ne postavljati uvjete već biti spreman slijediti ga kuda god nas pozove: život s njime ne možemo isplanirati niti predvidjeti. Odgovoriti na poziv znači zaista živjeti u vjeri i povjerenju.
Sve nas Bog poziva da njega stavimo na prvo mjesto, ne da bi nas time ograničio ili vezao uz sebe, nego da bismo s njime mogli uživati, kako piše apostol Pavao, potpunu slobodu! Božji poziv za nas poziv je na slobodu, na radosno služenje iz ljubavi, na život u Duhu Božjem. Amen.
(Anđelko Katanec)
objavljeno: 28.6.2010